Anita Martinac
IZ RATA SE NE VRAĆA ISTI ČOVIJEK
(Prikaz knjige PUT NATRAG – SLOMIO NAS ZOV DOMOVINE , autora Mate Ćapina – Bunkera)
Autobiografska knjiga Put natrag – Slomio nas zov Domovine, Mate Ćapina – Bunkera svojom posvetom ciljano govori o nekoliko važnih stvari:
Prije svega knjiga je posvećena pokojnim suborcima. Autor je napisao „za mene su oni najveći junaci, kojima i ja i cijeli hrvatski narod dugujemo sve.“
Neki od njih ginuli su pored njega, zvuk metaka koji para prostor ostao je urezan u memoriju, a djelići sekunde odlučivali su o životu ili smrti, odlučivali su tko će preživjeti. Mladići, nekada ih u svojim pjesmama zovem dječaci, ostali su kao pokošeno cvijeće na rosnoj travi. Njihova žrtva je nemjerljiva, jer dali su sve što su imali, sebe, dali su život. Njihova imena u ovoj knjizi napisana su imenom i prezimenom, to je vrlo dolično jer vidljiva je autorova namjera da se njihova imena i njihova žrtva nikada ne zaborave.
Nadalje, na neki način autor čuvajući uspomenu na poginule suborce izriče zahvalu i za svoj ratni put tj. činjenicu da je on preživio rat.
Također, u posveti autor ističe kako je knjiga Tru Life in God (Pravi život u Bogu), koju je dobio na dar promijenila njegov život.
Možda upravo i ova knjiga, koju predstavljamo, nekoga preobrazi, potakne poriv za pisanjem svih onih dragocjenih trenutaka za koje svakim danom uviđamo kako blijede u kolektivnoj memoriji.
Terapijsko pisanje je izvrsna terapija, koja se često spominje u svjetskim književnim krugovima i sve češće implementira u procesu opravka od pretrpljenih strahova i traumatskih događaja. A rat je velika trauma od kojeg se naše društvo još nije oporavilo, te na žalost tome ćemo svjedočiti i u narednim godinama.
Žao mi je što imamo vrlo malo književnika branitelja i da društvo nije prepoznalo ovu mogućnost, te potaklo upravo žive svjedoke da zabilježe važne događaje koje su osobno proživjeli. U svjetskoj književnosti iskustva iz prve ruke postali su bestceleri. Često se organiziraju radionice samopomoći upravo s terapijskim pisanjem. Osim toga nekada će na temeljima takvih iskustava i zabilješki, raditi se znanstveni radovi, istraživati dalje dopunjujući iskaze dokumentacijom u svrhu pisanja povijenih istina. Očekujem i iskreno se nadam da će se tome posvetiti nove generacije povjesničara.
Na temelju osobnog iskustva, uočenih nepravilnosti na javnoj sceni želim obratiti pozornost na važne činjenice kada se piše o ratu: potrebno je sagledati realno situaciju, što znači da pojednostavljena odnosno reducirana prosudba može iskriviti sliku; važne su odlike prosuditelja kroz kulturološko, povijesno, ratno-povijesno i civilizacijsko te znanstveno neznanje te u skladu toga iznositi tvrdnje. Nadalje, posebna zamka stoji kada su u pitanju takozvani lažni ljudi, znači neophodna je vjerodostojnost o sudjelovanju; opasno je unositi pretpostavke u logičan slijed, ne možemo svojim pretpostavkama zamijeniti znanstveno istraživački rad kojim pristupa struka. Također, neophodno je poznavanje pojmova i vojne terminologije, kao naprimjer je li netko zapovjednik po formaciji, odnosno dužnosti ili je bio zapovjednik operacije svojim autoritetom na terenu u trenucima samoorganiziranja. Neophodno je biti poznavatelj osnovnih postulata „teorije velikih sustava“ i znati da se promjene ne događaju preko noći, a često je lakše optužiti druge nego doprinijeti promjenama. Također, veliki je rizik onih koji pišu o ratu ako se nameću kao priučeni analitičari, jer svi žele biti analitičari, a ne koriste socijalnu psihologiju koja govori o pojedincu i grupi, ne znaju o ponašanju u ratu, ne koriste prosudbene metode, ne istražuju i ne koriste rezultate istraživanja, ne rade poredbene metode, i mnoge druge slučajeve ponašanja u ekstremnim uvjetima kakav je rat. Neizostavan je udio emocije i empatije. A posebno što bi istaknula je svjesnost funkcije, odnosno količine odgovornosti jer bez obzira na koji način netko dođe na istaknutu funkciju on će preko noći „postati pametan“. Nažalost, u ratu mnogi nedorasli funkcijama nemaju vremena da se opamete. Treba znati razliku između glagola “htjeti” i “moći” i postavlja se pitanje koliko smo ravnopravni sugovornici o određenoj temi. Također pisati u duhu „naknadne pameti“ umanjuje vrijednost sudjelovanja. Znači procjenu i prosudbu uskladiti s realnim vremenom, jer jasno da ne možemo istodobno biti na dva različita mjesta, niti povezivati događaje. I na koncu „predvidivost događaja“ znači ništa drugo nego „predvidljivost zločina“, ta sintaksa je poznata u sigurnosnim procedurama.
Ovo su sve opsežne teme koje se mogu razrađivati i analizirati a ovdje ih samo spominjem iz razloga što upravo knjiga koju predstavljamo i opredijeljenost autora da bude u formi autobiografskog zapisa, je uspješnica i jednom riječi ću to ocijeniti – odmjerena, s uvažavanjem svih elemenata koje sam pobrojala.
Upravo zato što je autor naknadno obrazovan u razvijenom društvu, a posjedovao je sve usađene temeljne vrijednosti obitelji, tu ističem nacionalnu svijest i domoljublje, uz vjeru, odnos prema bližnjim. Također, iza sebe ima veliko ratno iskustvo, ali i nerazumijevanje okoline povratkom u civilnu sredinu, traume i posljedice rata, s osobnom borbom koju je prošao na najteži način suočen s realnošću. Ova osobna dogradnja, kroz proces obrazovanja na studiju sociologije, prosvijetlila ga je kako može pomoći sebi ali i drugima. Upravo zato pred nama je ova knjiga.
Izdvojila bi vrlo poticajan ulomak:
„U ratu mozak specijalca radi na potpuno drugoj frekvenciji, prilagođava se situaciji. Međutim, u civilnom životu vrijede neka druga pravila – tu vojna obuka ne vrijedi, ne pomaže. Štoviše, ratne traume nakon nekog vremena postaju zapreka za normalno funkcioniranje obitelji, poslovne odnose i općenito ljudsku komunikaciju. Ne želim da ova knjiga bude još jedna knjiga o samome ratu, ne želim veličati stradanja i prolivenu krv. A ne kanim ni dizati sebi pisani spomenik. Smatrat ću kako sam uspio s ovom knjigom ako ona barem malo pomogne u razumijevanju posttraumatskog stresa, kao opake bolesti s kojom sam se borio – i još uvijek se borim.“
Autor je napisao svoju autobiografsku priču, kako bi olakšao dušu ispovijesti, koja ima svrhu da bude zalog osvješćivanju i upozorenju novim pokoljenjima, ali i knjigu kojom nesebično prenosi iskustvo i nudi svojevrsnu samopomoć suborcima sličnih iskustava.
Koncept knjige redoslijednog zbivanja u 18 podnaslova, izuzmemo li tekst urednika i biografiju autora, simbolički u broju punoljetnosti dobiva pravo glasa na književnoj sceni i to glasa koji prodorno budi spavače i s olovkom u ruci postaje još veći branitelj nego li s puškom. Suočiti se sa strahom u sebi nimalo nije manji od onog s kojim se gledao preko nišana.
Uvodni tekst nosi jednu lijepu misao: „Rad plus obitelj jednako je budućnost – formula je života koji su nam roditelji usadili od rane mladosti“. Roditelji Petar i Marija – bez putovnica emigrirali su u Francusku, a poslije su preselili u Švedsku (podsjetimo da je 1964 Švedska ukinula vize za tada jugoslavenske državljane te su mnoge hrvatske obitelji od tada naselile upravo te prostore). O tri hrvatska iseljenička vala lijepo piše urednik knjige. Tako da o tome možete pročitati u predgovoru, zato neću isto ponavljati, no želim dodati da su hrvatski iseljenici, bez obzira u kojem periodu emigrirali ili iselili ove prostore, ponijeli sa sobom najdragocjenije, a to je onaj plam s obiteljskog ognjišta koji ih je grijao u dalekim i hladnim prostorima diljem svijeta, zato su gdje god da su dolazili bili radišni, pošteni i prepoznati kao čestiti ljudi. Čežnja za domom pretočila se u ljubav prema djeci kojima su prenosili vjerske, nacionalne i tradicionalne vrijednosti. Zato nije nimalo čudno kada je zov domovine roditelja, kako ga naziva autor, pozvao brojne dragovoljce da stanu u obranu domovine.
Često sam u svojim izlaganjima obrazlagala kako je uz hrvatske branitelje najveća snaga upravo bilo hrvatsko iseljeništvo, kako u financijskom smislu, tako i u intelektualnom a posebno u duhovnom. Upravo oni koji su se spasili prebjegom van granica, najčešće gladni i iscrpljeni kroz šume ili barkama preko mora, ti isti su okupljali naše zajednice, organizirali se kroz razna djelovanja pa tako i bili snaga iz koje je ponovo rasplamsao san o Domovini. Mnogi su svoje ušteđevine dali za prvo naoružanje, a mnogi su, kao roditelji našeg autora, imali sinove među braniteljima. To zajedništvo je izvojevalo slobodu.
Sretana okolnost našeg junaka iz knjige, ovdje nazočnog autora, je činjenica da je prije dolaska u Hrvatsku upravo odslužio vojni rok u Švedskoj, te se specijalizirao za protuoklopna sredstva. Poznavao je vojnu opremu a osim toga i dolaskom u Hrvatsku prošao je kvalitetnu obuku u Rakitju. Osposobljen je za specijalna djelovanja i bio je u punoj borbenoj spremnosti za bilo koji zadatak. Mnogi branitelji koji su srcem žudili da obuku odoru, nakon vrlo kratke obuke, kada bi direktno došli na prvu crtu, nažalost su često ginuli ili upadali u zasjede zbog neiskustva. U ovom slučaju to je bilo drugačije jer što su bili bolje osposobljeni to su češće dobivali zadatke za intervencije. Prebacivali su ih s jednog područja na drugo, odnosno bilo gdje da su trebali interventno djelovati.
Autor Mate Ćapin Bunker iza sebe ima zavidan ratni put od imotske 115. brigade do bojne Zrinski, ali i uz brojne postrojbe i zone odgovornosti gdje je bio pridodat za izviđanje ili intervencije. No taj impresivni vojni životopis u švedskom društvu nije vrijedio ništa. Iako je prošao sve specijalističke obuke nedostajala je ona koja ga je trebala uključiti u civilno društvo. Odbačen i neshvaćen, susretao se sa situacijom u kojoj mu je psiholog u Švedskoj, nakon što mu je prepričao traumatične situacije iz rata, kazao: „Daj, Mate, sad mi ispričaj priču o vuku i Crvenkapici!“ Zamislite kako se osjećao nakon što je napokon otvorio dušu i uspio izreći sve što ga je mučilo.
Autor je prenoseći svoje iskustvo o povratku u civilni život, s teškom traumom i demonima, bez podrške institucija i zajednice, želio pisati sa namjerom da tom knjigom pomogne onim u sličnoj situaciji. I sam je čitao izvješća vojnih misija u kojima su vojnici bili izloženi bojnim djelovanjima, te izučavao suicide američkih vojnika i slično, a sve da razumije i nađe način kako pomoći sebi ali i drugima.
Knjiga je svojevrsna rekonstrukcija života – od spokojnog djetinjstva i zaboravljenih sjećanja koje pokušava izvući na površinu iz svoje memorije preklopljene tamom neprospavanih noći, pa do teških i traumatičnih iskustava rata u kojima ostaje poprskan krvlju onih koji su ginuli pored njega, ali i smiješnih i šaljivih situacija kojima se održavao zdrav duh u tim ratnim danima.
Zanimljiva mi je situacija kako su prigodom iznošenja kineskog PAM-a sa streljivom na neko strmo brdo dva suborca to napravila uz veliki napor da bi na brdu izmučeni i umorni ljutito rekli: Nas dva tovara ovo kao budale nosimo, a u Kini je čitava satnija zadužena za ovo sranje. To je izazvalo smijeh a upravo taj humor bio je neophodan da se mogu nositi sa stresom pa čak i samim strahom.
Autor piše: „Ratna scena koja mi se najdublje urezala u sjećanje je odlazak do kuće pokojnog suborca Majića kako bih njegovoj obitelji prenio tužnu vijest o njegovoj pogibelji“. Znam koliko je to težak zadatak, ali i to se moralo. Sjećam se kako smo tih godina otupjeli i ogrubjeli da više suze nisu dolazile ni prigodom pokopa. Proces izlječenja bi ustvari krenuo od onog trenutka kada bi uspjeli ponovo probuditi u sebi emociju. Danas kada oko zaiskri i na samu domoljubnu pjesmu, ne susprežite se, to je znak da ste dobro.
Obzirom da je knjigu predstavljamo u Mostaru, izdvojit ću jednu opisanu scenu koja se tiče ovoga grada. Posebno poglavlje pod naslovom „Mostarske zone smrti 1992. i dim iz bunkera“ obradilo je teren Mostara. Ovdje bi pročitala ulomak:
„Svi podaci koje smo prikupili su dobrodošli za planiranje napada preko Neretve na agresora. Nismo ovdje dugo ostali. Brzo dobivamo pitanje jesmo li spremni staviti naša vojna znanja na raspolaganje Zapovjedništvu grada Mostara – koji je u to vrijeme bio u posvemašnjem okruženju JNA i pripadnika pripadajućih četničkih formacija. Ušli smo u grad noću, s isključenim prednjim i zadnjim svjetlima na našem plavom kombiju. Cio grad je bio ratna zona. Agresor je u to vrijeme bio u nekim dijelovima grada i na zapadnoj strni Neretve. Vidjeli smo odmah da je grad pun civila i strahovali da bi mogao doživjeti istu strašnu sudbinu kao i – Vukovar. Brzo smo se javili u Zapovjedništvo obrane grada i stavili na raspolaganje. Smjestili su nas u zgradu Ekonomskog fakulteta, u blizu stadiona NK Velež (danas NK Zrinski).
Nije bilo kreveta ni kakvih god „hotelskih sadržaja“: imali smo spavaće vreće i cijeli hodnik na prvome katu…Najprije smo se morali upoznati sa situacijom u okruženom gradu. Podjeli smo se u manje grupe i počeli izviđanje, traženje „rupa“ u redovima neprijatelja. Ja, Dario, Amba i sada pokojni Marijan „Fajf“ P., redovito smo ulazili u mostarsku četvrt donju Mahalu, odmah ispod Huma, s naše zapadne strane. U to vrijeme taj je dio grada bio „mrtva zona“ koju je JNA pokrivao s jednim tenkom T-55, jednim četverocijevcem i dva mitraljeska gnijezda. Kao i mi, i neprijatelj je ulazio u „mrtve zone“ grada Mostara. Izviđanje je uvijek bilo napeto – nikada nismo znali što nas čeka. Ulazili smo u naselja bez ljudi, zgrade su bile „probušene“ mecima i granatama. Niti jedna kuća ili zgrada nisu imale cijeli prozor, sve je bilo uništeno i zapaljeno.
I tenk i mitraljezi priječili su da se branitelji ne približe tim zonama. U Mahalu smo ulazili u sumrak, tiho i bez težeg naoružanja, uvijek samo promatranje i prst na obaraču. Prikupljali smo informacije otkud neprijatelj djeluje, kojim sredstvima, kako je razmješten, kakvo mu je brojno stanje, kada su smjene straža i drugog sustava, kako se vojnici ponašaju i drugo. Zadaća je bila ne ulaziti u sukob s neprijateljem, nego prikupljati i dostaviti što više informacija u Zapovjedništvo obrane grada. Danju smo spavali, noću radili. Dosta brzo smo uvidjeli u kakvoj se situaciji Mostar nalazi.“
Poslije nekoliko poglavlja o sudjelovanju u ratu, koje je opisao tako životno i blisko, rječnikom koji pršti izrazima poput „nabrijani“ kojom opisuje sebe i svoje suborce. Zatim, opisa mikro sekundi koje odlučuju ili si ubio ili su te ubili. Autor donosi odluku 1. travnja 1994. godine o skidanju odore. Pomalo razočaran ali i dalje preponosan da nešto traži, a kako nije dobio ni čin, ni odličje, naš junak napušta hrvatsku vojsku. I naglašava „bilo je časno služiti. Zbogom braćo!“
Iako dalje fizički više nije bio na prostoru zahvaćenom ratom, rat je ostao u njemu. Uslijedile su još teže i tegobnije borbe samoga sa sobom.
Kada smo se dogovarali o predstavljanju ove knjige moj prijedlog je bio da o ovoj temi govori netko od psihologa koji su uključeni u programe pomoći braniteljima oboljelih od PTSP, jer ovo je jedna zahtjevna i kompleksna tema o kojoj se može dugo razgovarati. Zato posebno zahvaljujem autoru što je iznošenjem osobnog iskustva dao ruku podrške onima koji još nisu spremni iznijeti slične osobne probleme. A moja poruka našim suborcima je da se problem ne može riješiti ako se o njemu ne govori.
Opis simptoma PTSP je dragocjen i vjerodostojan, te može poslužiti kao knjiga samopomoći ali i motivirajući materijal, ne samo oboljelim braniteljima nego i njihovim obiteljima. Jer upravo je ključna uloga obitelji u procesu oporavka.
Bog je nagradio ovog mladog čovjeka s obitelji i djecom koja su mu vratila volju za životom te je ovu borbu izborio za njih.
Knjiga će dobro doći i psiholozima te ukazati kako se ovakva iskustva ne mogu naučiti samo u školama. Neophodno je poznavanje mnogo elemenata da bi se napravila procjena. A svaki razgovor s braniteljima, pa kada se i šale, nije bezazlen. Ako ih slušate s empatijom u srcu uvijek ćete prepoznati sliku koju prikrivaju, čak i smijehom. Jer čovjek nije stvoren neotporan na posljedice rata.
Adrenalin koji nas je nosio tih godina liječiti se može samo radom, stabilni ostajemo uz obitelj i molitvu, zato je potrebna uključenost zajednice i to je najmanja zahvalnost koju možemo iskazati braniteljima kojima dugujemo našu slobodu.
Na koncu iskrene čestitke autoru sa željom da nastavi pisati i stvarati ovako zanimljive knjige.
Udruga DVDRHRH-B Mostar
