Tekst, ulomak iz romana prenosimo s portala poskok.info:
“Grad bez ptica” roman je autorice Anite Martinac koji je prije nekoliko dana predstavljen u “Hrvatkom domu Herceg Stjepan Kosača”. Odaziv je bio veliki, a reakcije odlične. Iako je roman književno djelo, itekako može poslužiti za znanstvena djela iz razloga što je sadržan od mnoštva svjedočanstva iz prve ruke devedestih godina, te kako je nastajo “hrvatski pokret” u gradu na Neretvi, Mostaru.
Donosimo vam dio svjedočanstva Radmila Jasaka, koji je kao zaneseni student sanjao i radio na tome da sa svojim prijateljima u Mostaru pokrene poličko-društevni pokret, kakav je u Zagrebu već bio pokrenut, da se osmisli ono što će Hrvate ujediniti. No, početak kao i svaki drugi početak nije bio lagan. “Preko trnja do zvijezda” – kaže nam stara poslovica. Tako je i toj grupi studenata bilo tih devedesetih.
Iako se godinama širi medijska hajka na biskupa Pavla Žanića koja nas uvjerava da je bio suradnik UDB-e, iz ovoga svjedočanstva vidimo nešto drugo. Vidimo kakav i koliki domoljub je bio biskup Pavao. Vidimo tko je bio svjetlo na kraju tunela idejama “zanenesnog studenta”.
SVJEDOČANSTVO IZ ROMANA
U Mostaru, koji je bio drugi grad po brojnosti miješanih brakova u Jugoslaviji, u kojem je komunizam pustio duboke korijene, nije bilo lako djelovati. Mislio sam kako se uz crkvu okupljaju zdrave skupine mojega naroda i bio siguran da trebam početi prvo od tih susreta i razgovora.
Jedan od fratara u Franjevačkom samostanu sv. Petra i Pavla srdačno je primio mene i mojega prijatelja. Sjećam se tog susreta kao da je jučer bio, ali bojim se da se on nije s dovoljno pozornosti posvetio našem prijedlogu. U njegovim očima smo vjerovatno djelovali kao zaneseni studenti, pa je naša molba da nam pomogne u tiskanju letaka i odobrenju da ih dijelimo nakon mise naišla na zid nerazumijevanja. Razočaran pokušao sam naći dobar razlog za opravdanje njegova odbijanja. Pripisao sam to strahu i kalvariji koju su franjevci podnijeli u ne tako davnoj prošlosti, pritiscima komunističke partije pod kojima su bili stalno iako se o tomu nije mnogo znalo u javnosti, te su možda bili nepovjerljivi prema Franji Tuđmanu, predsjedniku HDZ-a, koji je ranije bio partizanski general, ali istinski domoljub, mudar i odvažan čovjek. Sumnjao sam kako bi razlog mogao biti i to da su franjevci bili skloni proljećaru Marku Veselici iz HDS-a i smatrali da je taj put bolji negoli ovaj za koji se zalaže HDZ. Sastanak je bio vrlo kratak, a fratar se ispričao kako ima obaveza te nas ispratio, a da nismo uspjeli sve ni objasniti.
– Što sada? – pitao me prijatelj.
– Idemo k biskupu.
– Misliš da će nam pomoći?
– Idemo odmah.
Zgrada Biskupskog ordinarijata nalazila se na Balinovcu, preko puta katedrale. Neorenesansni stil s naslijeđem iz austrougarskih vremena ponosno je odavao red i mir. Zvonce na masivnim vratima gotovo se nije čulo, ali ubrzo nam je otvorila časna sestra s izrazom lica kao da očekuje djecu. Objasnili smo razlog svojega dolaska, nakon čega nas je zamolila da pričekamo, a vrata su se blago zatvorila. Cupkao sam na mjestu, pomalo živčan zbog nesigurnosti u ishod ovoga razgovora, što se pokazalo nepotrebnim, jer se časna sestra vrlo brzo vratila i pozvala nas unutra s obrazloženjem da će nas primiti biskupov tajnik. Uvodeći nas, usput je objasnila kako će nam se uskoro pridružiti otac biskup Pavao Žanić i to čim završi razgovor sa strankom koja je upravo bila kod njega.
Vrlo brzo nakon što smo započeli razgovor s tajnikom namjeravajući pripovijediti sav naš naum, na vratima se pojavio biskup značajno podižući naočale kako bi nas bolje pogledao. Prošla me blaga nelagoda ili je to ipak bila u meni mladenačka nesigurnost. Imao sam potrebu ispraviti se kako bih djelovao krupnije, ali to u pronicljivu biskupovu oku nije mijenjalo dojam.
– Dragi moji studenti – pozdravio nas je na ulasku.
Ustali smo se i predstavili se, a njegovo pokazivanje rukom da sjednemo već je nekako opustilo napetost i osjećao sam se mirnije.
Prstom je podigao naočale koje su zbog teškog okvira i na izgled debljeg dioptrijskog stakla odavale njegove zrele sedamdesete godine.
– Kojim dobrom, moja djeco? – zapitao je.
Govorio sam polako i sve po redu. Zanesen govorom kojim sam i sam sebe iznenadio, uočio sam kako me biskup pažljivo sluša i gleda čas u mene, čas u mojega prijatelja. Nisam osjećao nikakvu potrebu za suzdržavanjem, nego sam, kao na ispovijedi otvorio srce i sve što sam mislio bez zadrške rekao. Na koncu sam se čak ponovio u onom dijelu kada sam upozorio da nam je to prigoda popraviti položaj Hrvata.
– E, to je nešto što sam očekivao – bio je biskupov prvi komentar uz koji se nasmiješio.
Taj njegov osmijeh razlio se po mojoj duši. Napokon sam osjećao razumijevanje. Sve nakon toga išlo je jednostavno jer je pokazao volju da nam pomogne.
Naložio je tajniku da pozove urednika katoličkog časopisa Crkva na kamenu, koji se za samo nekoliko minuta pojavio i pridružio slušanju male privatne propovijedi koju nam je biskup održao o povijesti hrvatskoga naroda. Zatim je uzeo naš letak i nakon čitanja polako rekao kako bi vrlo rado, ako se slažemo, malo popravio sročnost u rečenicama. Urednik je, na osobni biskupov ispravak, u rečenici predložio da se još doda stranački logo, kako bi sve tako uređeno bilo lako prepoznatljivo čim se uzme u ruke.
– Zbog toga sam te zvao, primi se posla dok su mladići ovdje, a onda ćemo se dalje dogovoriti – pripomenuo je biskup i nastavio nam je govoriti o nedovršenoj temi.
Osobno mi je to bio najljepši sat povijesti.
Moram priznati da mi je bilo ugodno u tom razgovoru. Laskalo mi je kako smo prijateljski primljeni. Osim toga što je ponudio pomoć u izradi novoga oblika i izgleda letka, biskup nam je velikodušno ponudio i više negoli smo se nadali.
– Kako je ovo moja kuća i vaša je. Evo, ako nemate prostorije, dajem vam na volju i raspolaganje prostor ispod župnog stana gdje možete održavati sastanke, potpuno sigurni. Časne sestre kad mogu poslužit će kolače i rakijicu, sve u mjeri, a vi radite kad imate volje i mladosti.
– Hvala vam, oče biskupe. Vaša ponuda je velika i znakovita.
Prijedlog za prostorije odmah smo prihvatili kao i idejna rješenja letka koje nam je u tri inačice ponudio tehnički urednik. Onako lektorirano i uređeno sa stranačkim logom na vrhu svako od tri ponuđena rješenja izgledalo je ljepše od ljepšeg. Zagledali smo i odmjeravali pripremu uređenu na računalu, o kojem smo mi mogli tek sanjati jer je to bilo daleko od naše mogućnosti.
– E, kad se mladići ne mogu odlučiti, onda im o mojem trošku u jednakom omjeru tiskajte sva tri rješenja, ukupno u tisuću komada – rekao je biskup okrenuvši se uredniku koga to nimalo nije iznenadilo.
– Hvala, oče biskupe!
– Pošto smo i to riješili, idemo sada djelovati.
Lagano je ustao dajući na znanje da je sastanak gotov, na što smo mi također ustali, pa smo se s njim srdačno rukovali na polasku. Podigao je ruku blagoslivljajući nas.
– U vjeri, nadi i ljubavi – rekao je uz smiješak koji je odavao zadovoljstvo na njegovu licu.
Iz Biskupskog ordinarijata ispratio nas je isti onaj blagi osmijeh.
Anita Martinac nastavlja u svome romanu na svoj način Jasakovo zanimljivo svjedočanstvo kako se dalje stvarao hrvatski pokret. Ovo je samo dio svjedočanstva koje prikazuje volju Biskupskog ordinarijata da bude uz narod i za narod. Dio je svjedočanstva koji ruši klevetničke stereotipe o udbaškom suradništvu i kagebeovskom podaništvu.
A fra Ševo? Kaže da je bio uz narod. On kaže, no povijest i svjedoci govore nam drugačije.
Ovo je letak koji je nastao toga dana na Biskupskom ordinarijatu:
Udruga DVDRHRH-B Mostar
